Beograd je nekada bio metropola, više nije. Ovdje se svi mrze…, kazao je Zoran Mitrović
Mediji su ga nazvali pobjednikom Europrajda koji se za vikend održao u Beogradu, a zbog pažnje koju je izazvao. Zoran Ivan Velimir Mitrović, rođen u Travniku, nastanjen u Beogradu, pojavio se sa kokardom, jaknom Crvene Zvezde i zastavom BiH, koju, kako je kazao, drži na svom balkonu na Zvezdari.
Govorio je o prijetnjama nakon parade, djetinjstvu uz strogog oca, koji ga je smjestio u ludnicu kada je izrazio želju da posjeti rodni grad, o tome kako je biti gay u Beogradu…
U razgovoru za Interview.ba sebe opisuje kao Bosanca bez dlake na jeziku i kaže da voli da provocira.
Zamislite jedan Srbin, kao što jesam, Titov pionir, Jugosloven, a nadasve građanin Bosne i Hercegovine. Travnički humor je specifičan. Ma, kakav četnik. Dobio sam pozitivne reakcije iz rodnog Travnika, a ovdje me zovu veleizdajnikom. Pederom koji maše bosanskom zastavom. Mnogo sam prijetnji dobio na Twitteru. Ja ih i ne čitam. Javljaju mi prijatelji. Napadnut sam i ispred zgrade. Intervenisala je policija. Ja volim da provociram. I ta kokarda, to je provokacija. Volim da provociram one koji nemaju blage veze ni o čemu. A nisam ni navijač. Kupio sam duks jer mi bilo hladno. I da, kokarda je francuska riječ, označava amblem, oznaku države, a po meni je država bila ono u vrijeme 1939-41, Kraljevina Jugoslavija. Kokarda je upravo zbog kralja Aleksandra. Što se tiče zastave, ona se inače vijori na mom balkonu. Nosim i srebrna dva krsta, svetog Nikole kod Makarske, iz Baškog Polja i moj najdraži ljiljan sa Baščaršije. To me čuva. Ja njega kad vidim, puno mi je srce – kaže Mitrović.
Na pitanje kako je biti gay u Beogradu, odgovara da je prije 20 godina bilo “savršeno”.
Ja sam živio u Parizu. Tamo možete ići goli ulicom, niko vas ne gleda. U Berlinu se možete obući u magarca, niko vas neće pogledati. A ovdje. Ovo je jedna velekasaba. To je strašno. Beograd vam je stjecište dva miliona nervoznih ljudi. Ja ovdje ne vozim kola. Idem pješke. Velegrad, metropola. Beograd je nekada to bio. Više ne. Ovdje se svi mrze. Ujutru svakog drugog, a od podneva i sami sebe. Takva je atmosfera. Ja se trudim da barem sa komšijama budem okej.
Opisujući svoga oca kaže da je bio “jako strog” te da ga je “mlatio vojnim opasačem”.
– Tata je bio jako strog. Baš strog. Vojno lice. Mlatio me vojnim opasačem. Uvijek je govorio, a vidim bio je u pravu, govorio je: „Začepi ta j…na usta“. A ja, ne da mi đavo mira. Ja sam na Velimire, na babu Anđeliju. S mojim tatom nije pričala 40 godina. Govorila mi je: „Sinko, ne daj, bolan, na sebe“. Kakva je ona sila bila. Živjela je 93. godine. Deke ambasadorke je prala na ruke. Možeš imati milijarde, avione, kamione, ali džaba kad ti srece lupa tamo gdje te vuče. Mene za Travnikom. Ja sam Bosanac bez dlake na jeziku. Mene se familija odrekla davno. Znate kako mi je to bitno, kao lanjski snijeg na Vlašiću ili Alpima. Nijedan sms mi nisu poslali dok sam bio u Alžiru da vide jesam li živ. Osim rođene sestre i mame. Znate, i ja sam vjernik. Ali meni ne treba svećenik. Meni je dovoljno da dodirnem crkvu ili džamiju, ili bilo koje sveto mjesto, i osjetim višu silu. Ima Boga, ima više sile, ubijeđen sam da ima – ispričao je.
Kompletan intervju možete pročitati na Interview.ba.
(Izvor: Oslobođenje.ba)
