ISTAKNUTE VIJESTI

Rekla sam mami ‘idem u rat’. Plakala je. Tata je rekao tek 2 riječi. Uniformu sam si kupila

Jana (25) je prije rata radila u logističkoj firmi koja se bavila prodajom i dostavom robe širom Evrope.

Ekipa 24sata.hr uspjela je porazgovarati s vojnikinjom iz Kijeva Janom koja je ispričala kako se odlučila uzeti u ruke oružje, koje obaveze ima te kako su roditelji reagirali na njezinu odluku otići u rat.

Od trenutka kada je počeo rat, djevojka je osjetila želju da pomogne, da može biti korisna i htjela je učiniti nešto za svoju domovinu. Prvog dana rata, 24.02., u 5 ujutro čula je snažne eksplozije. Na lijevoj obali Kijeva, gdje djevojka živi, ​​jako su se dobro čuli. Zatim je sjela na krevet i počela razmišljati šta mora dalje učiniti.

‘Mama, tata, za 20 minuta dolaze po mene. Idem u rat’

Nisam pitala roditelje za dopuštenje, samo sam ih suočila s činjenicom da će za 20 minuta doći po mene i da idem u rat. Bio je 24. februara. Ujutro sam odvela mog djeda mojim roditeljima. Imaju stan na prvom spratu sa svojim podrumom. Rekla sam njemu da bude tamo, da je sigurnije kod njih i da ne ide nikuda iz Kijeva. A već poslijepodne sam stajala u redu u vojnom komesarijatu. Kad sam rekla mami, briznula je u plač, rekla mi da zovem oca (bio je na poslu) jer neće moći reći sama. Nazvala sam, on mi je rekao dvije riječi: “Ponosan sam.” Ovako sam završila ovdje, govori djevojka.
Jana nema standardnu ​​dnevnu rutinu, svaki dan je drugačiji od drugog, jer ona ima različite obaveze.

Kaže da u početku, kada su tenkovi stajali na ulazu u glavni grad, nije se uopće bojala, jer se tada njezino tijelo proizvodilo ogromnu količinu adrenalina.

Dobili smo automatsko oružje, s njim smo spavali, jeli, tuširali se. Nismo osjećali umor. Spavali smo jako malo – par sati. Zatim su bili treninzi, bili smo spremni pucati na neprijatelja. Sada imam više posla s papirima. Ovdje se već osjeća naša birokracija. Papir na papiru, potvrda o izdavanju potvrde. Pa, naravno, nakon tako dugog vremena čovjek se osjeća jako umorno. Cijelo tijelo boli. Čini se da su se sve bolesti pogoršale. Nema odmora, nema uobičajene zdrave hrane, često nema svježeg zraka, nema osobnog prostora. Sve vrijeme u vojarni provodim s ljudima, ne mogu izaći i to je jako depresivno. Tim više što cijelo vrijeme radim nešto što nikad nisam, iznosi svoje iskustvo Jana.

Dečki nas bodre

Djevojka kaže da se državni poslovi uvelike razlikuju od rada u privatnoj firmi. Stoga ona mora čitati puno naloga, dekreta, rješenja i sl. Vojnici ponekad ne shvaćaju da je ona civilna osoba… nekada je bila. Kaže da je biti djevojka u vojsci prilično zanimljivo.

Dapače, dečki nas jako bodre. U početku, kad je sve bilo zatvoreno, dečki su nam donosili čokolade i bombone. Činilo mi se da sam već 90 posto čokolada. Često ih šišam. Frizerski saloni su bili zatvoreni, a ja sam jedina mogla napraviti normalnu frizuru. Puno su me podržavali u početku, kada sam noću plakala zbog životnih uvjeta. Rekli su da ću požaliti ako odem. Neću sebi ovo oprostiti. I bili su u pravu. Jako sam im zahvalna na tome, govori ona.
‘SAMA SAM SEBI KUPILA UNIFORMU’

Po Janinom mišljenju, najvažnija stvar za ženu u vojsci je ne uspoređivati ​​svoje vještine s muškarcima. Ako djevojka pokaže da je slabija, pomoći će joj se i nosit će je na rukama. Ako počne nešto dokazivati, stav se odmah mijenja.

Uglavnom sve smo dobivali i dobivamo od volontera ili kupujemo sami. Sama sam kupila cijelu vojničku uniformu. Meni su dali samo jedan ljetni komplet kaputa i hlača. Početkom ožujka bilo je hladno u tome. Morala sam sama nabaviti toplu odjeću. Naravno, država daje novac. A redovne uplate vojsci najbolja su pomoć. Ovako se mogu obući i pomoći svojoj obitelji, govori djevojka.
U Janinom bataljunu djevojke su rijetkost, njih je svega 5 posto, to je oko 15 djevojaka za cijeli bataljon.

‘Rat me naučio nešto

Molim se samo za jednu stvar, da se što prije vratim kući, normalnom životu s teretanom, uredom, tostom s avokadom i željom da odem na more. Svijetu mogu reći samo jedno: hvala Bogu što vam Rusija nije susjed! Imate puno sreće u životu pa uživajte svakog dana – govori ona.
Jana napominje da ju je rat naučio mnogim stvarima o kojima ona prije nije razmišljala.

Znate šta me je rat naučio? Da živim tu i sada jer sutra možda i neće doći. Sada je vrijeme da učinite ono što ste dugo htjeli, ali ste se bojali.Recite o svojim osjećajima osobi u koju ste dugo zaljubljeni, naučite voziti auto, tetovirajte se, pjevajte ili uživajte sa svojim prijateljima. Nažalost, s padobranom se ne može skočiti, nebo je trenutno zatvoreno. Ali uskoro ću i to nadoknaditi! Osim toga, rat me naučio biti svoj. Čini mi se da je čovjeku najteže biti svoj. Svi mi nosimo nekakve maske, skrivamo se cijeli život iza nje. Ratom je svako pokazao svoju bit. Zato sam odlučila da se neću skrivati, govori djevojka.
U posljednje vrijeme Yana puno radi i uopće nema vremena za sebe.

Posljednjih dana, tokom protuofanzive, svi smo praktički ne spavamo, jedva da imamo vremena jesti. Vjerovatno nikada u životu nisam imala takav obim posla. Gledam uspjehe momaka na fronti i molim se da se svi vratimo svojim normalnim sretnim životima. Da, svi smo shvatili da smo prije rata bili jako sretni. Teško je prihvatiti da će ovaj rat dugo trajati. Svi smo mislili da ćemo sada brzo pobijediti neprijatelja i vratiti se kući. Ali ne, nije sve tako jednostavno kao što se pokazalo, zaključuje Jana.

Najnovije vijesti

To Top