Regija

Ispovijest majke čija je kćerka izgubila dvije drugarice u beogradskom masakru: Za nas je i dalje 4. maj

Mislim da smo svi i dalje u ozbiljnoj traumi, rekla je

Ministarstvo prosvjete Srbije prije nekoliko dana donijelo je četiri mjere za nastavak rada i povratak djece u školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, nakon tragedije koja se dogodila 3. maja, u kojoj je Kosta Kecmanović iz pištolja ubio devet drugara i pripadnika obezbjeđenja, dok je nastavnicu historije i još tri đaka ranio.

Majka djevojčice koja je 3. maja izgubila dvije svoje najbolje drugarice, Marija Ilić Paović, kaže da njeno dijete više „Ribnikar“ ne prihvata kao siguran prostor i ne želi da se vrati u školu.

– To za nju, kako je izjavila više nije škola i ne želi da ide. Ona taj prostor više ne doživljava kao njeno sigurno mjesto, a bila im je kao druga kuća. Osjećali su se bezbjedno, a sada je to nešto prvo što je srušeno. Svi mi tražimo odgovore na pitanje, zašto? Trebali smo više da se okrenemo žrtvama i svima onima koji su pogođeni ovom situacijom – kaže Marija i dodaje da je za većinu roditelja iz „Ribnikara“ i dalje 4. maj.

“Nismo počeli s fazom prihvatanja”
– Za nas je i dalje 4. maj. Nama je sve jedan dan, to je takva vrsta osjećanja. Nismo ni počeli sa fazom prihvatanja toga šta se desilo. Mislim da smo svi i dalje u ozbiljnoj traumi. Kada vam neko dva dana nakon tragedije, pošalje mail da vaše dijete od srijede treba da krene u školu, vi osjećate jedan nevjerovatan strah, da vi u ime svog djeteta trebate da donesete jednu odluku za neku situaciju koju ni vi ne možete da prihvatite, a kamoli da odlučite, da li je ta odluka dobra ili ne. Mislim da se glavni problem javio, kada je odluka koja je donesena, spuštena na roditeljski nivo. Druga stvar, odluka je donesena dva dana nakon tragedije za koju su svi potvrdili da je nezapamćena stvar na koju niko nije bio spreman. Ne mislim da je poslije dva dana bilo ko bio spreman da donese odluku i mislim da je to bilo suviše brzopleto. Nisu sagledani svi aspekti i to je razlog zbog čega je cijeli ovaj haos nastao. Cirkus među roditeljima mora da prestane i da se shvati da smo svi mi na istoj strani. Mi čija djeca ne žele da se vrate i roditelji čija djeca idu tamo, svako radi ono što misli da je najbolje za njegovo dijete. To rješenje bi moralo da bude takvo da obuhvati svu djecu. Ako imate stručnjake koji kažu da je jedini put iseljenje i da sva ta djeca, budu zajedno, a onda donesete odluku, gdje to rješenje neće da obuhvati jedan dio dece, to nije rješenje. Mi smo iznevjereni, nemamo rješenje za našu djecu. Ovo što je prijedlog Vlade, za alternativna mjesta, to je pokušavanje da se ublaži situacija koja u startu nije riješena na pravi način – dodala je majka.

Marijina kćerka, do šestog razreda je išla u odjeljenje s učenicima iz VII-2 sa kojima je odrasla i u kome je izgubila dvije najbolje prijateljice.

Bila zajedno s njima do šestog razreda
Ona je sa djecom iz VII-2 bila do šestog razreda, a onda je prešla u drugo odjeljenje. Oni su odrasli zajedno. Mi smo tog 3. maja, bili u Beču. Jutro je počelo tako što je tog jutra u 8:42 zvonio telefon, moju kćerku je zvala drugarica koja je plakala na telefon i vikala, ne mogu da te nađem. Djeca su bila potpuno izbezumljena. Mi smo čuli za tragediju, prije nego što su bilo koji roditelji saznali. Sve vrijeme smo bili na vezi. Mnogo je to teško za djecu, pogotovo kada niste prisutni, to je još jedno stanje u kome vam nije svejedno – kaže Marija i napominje da smo za ovu situaciju svi odgovorni kao društvo.

Svi smo krivi. Ovo je ćelija našeg društva. Mislim da to možda ponajviše osjećaju roditelji koji su izgubili djecu u ovoj tragediji. Sofijini roditelji koji su smogli snage da pričaju o tome, nisu uradili to da bi podijelili svoju bol s nacijom, oni su to uradili da bi skrenuli pažnju i da je ovo upozorenje, da mi nešto treba da promijenimo. Na jednoj od sahrana, ono što su roditelji ostavili kao posljednju poruku na cvijeću je „Oprosti nam“. Ovo je krizna situacija najvećeg stepena, kojom se neformalno rukovodi.

Marija smatra da direktorica „Vladislava Ribnikara“, kao i pedagog i psiholog škole, snose odgovornost.

– Smatram da i direktor, pedagog i psiholog te škole snose neosporno odgovornost, ako nikakvu drugu, onda moralnu. Direktorica škole se nije izjasnila u vezi s ovim slučajem, osim u situaciji kada je prozvana od VII-2, da da ostavku. Tada je izašla i rekla da joj ništa formalno nije stiglo i to je prvo njeno oglašavanje. Sajt OŠ „Vladislav Ribnikar“ izgleda isto kao prije 3. maja, osim što je dodat račun da se uplati pomoć onima kojima je potrebna – zaključila je Marija Ilić Paović u emisiji „Uranak“ na televiziji K1.

Najnovije vijesti

To Top