Foto: FACEBOOK / DRUSTVENE MREZE
Dejan Zagorac (40) , preminuo je tokom privremenog rada u švedskom mjestu Sedertelje, koji se nalazi u blizini Stokholma. Da nevolja bude veća, a nesreća teža, njegova supruga Una je ostala bez ikakvih sredstava za za život, budući da je čekala na papire, a sav novac na Dejanovoj kartici, usljed zakona, bio je blokiran.
Čuvši za njihovu priču, a na inicijativu Đorđa Petrovića, ljudi sa svih strana Balkana, pruužili su Uni i djeci ruku. Koliko je ko mogao, od 200 do 1.000 kruna, slao je na račun žene kojoj je novac bio prekopotreban. U komentarima, tokom čitave objave, rijeđale su se poruke saučešća, ali i skrinšotovi uplaćenih donacija. Kada se taj novac prevede iz kruna u eure, išao je od 20 pa do 100 eura, a bilo je i većih donacija. Novac je stizao sa svih strana, uplaćivali su Srbi, Bosanci, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, “naša raja sa svih strana” je pokazala zlatnu dušu. Balkanska dijaspora, i ovaj put, kao mnogo puta prije, pokazala je da ima i dušu i srce i ljubav, kao i da je tu kada treba da se pruži ruka onima kojima je najpotrebnija, baš kao tada porodici Zagorac.
A onda se nedugo potom, oglasila i Dejanova žena, Una, zahvalnicom u vidu objave u istoj grupi. Čitajući njene reijči, sa knedlom u grlu, saznali su do tada nepoznate detalje nesreće koja se stuštila na Unu i decu. Objavu koju je podijelila krajem septembra u grupi vam prenosimo u cijelosti:
“U znak sjećanja na Dejana Zagorca (1981-2022)
Poštovani prijatelji, Dugujem vam jedno hvala. Hvala na saosjećanju u našem bolu.
Hvala na nesebičnosti i na ljudskosti da pomognete nekome koga ni ne poznajete. Hvala vam što ste se našli meni i mojoj djeci u najtežem trenutku u životu. Za jedno večer srušilo se sve. Borio se za nas. Borio se da djeci ništa ne fali, da im obezbjedi sve što im treba. Da stvori. Bio je sposoban, vrijedan, najbolji taja na svijetu.
Taman smo trebali da stanemo na noge. Samo da završim ovo, samo da uradim ono i šta se desi? Ode život dragi ljudi. Samo dvije nedjelje su nas dijelile od planiranog odmora.
Ostala sam bez supruga poslije 5 godina braka. Imao je samo 40 godina. Ostavio mi je kćerkicu i sina. Svaki dan kada dođe sa posla su se borili ko će prvi da ga zagrli. Sin puni godinu dana u nedjelju, a kćerkica 5 godina u oktobru. Bol je neopisiva.
Imali smo planove da krstimo sina. Trebala sam da odem sa djecom bez njega ranije u Srbiju, ali nisam htjela. Nisam htjela da propusti prve korake svoga sina ili da kćerkica plače za njim. Rekla sam mu da se više nikada nećemo razdvajati. A razdvojili smo se zauvijek.
Maleni viče TAA TAA kad ga vidi na slici, a kćerkica traži da je zagrli najjače na svijetu, kako je samo on umeo. Nisam mogla da je lažem. Rekla sam joj istinu. Istina boli, ali ne želim da se nada da će doći ili da ju je njen najbolji taja napustio, da ima nesto preče od nje.
Žao mi je što nisu uspeli da uživaju više sa svojim ocem. Trudiću se da ga upamte i da bude ponosan na nas. Tek nam predstoji borba. Nema nazad, a ni mnogo u budućnost.
Dan za dan. Nažalost, mi smo izvukli deblji kraj. A vi, učite na našem primeru. Mnogo bih imala za pisati. Moram se zahvaliti ljudima koji su mi se ovdje u tuđini našli fizički u tim prvim danima. Hvala Jure, Miro, oče Arsenije, Snežo i Ćućo, Dragane i Mlađo, Irena i Milane, Dejanovim kolegama, komšijama, mom rodjaku Milanu, Ejubu.
To što su oni učinili za nas se ne može opisati.
Hvala Đorđu na podršci i ovoj divnoj grupi i svima koji su se javili preko nje, Ćosović transport, Radmili, cafe Kapri, Vesna i mnogi drugi. Hvala svima koji su se javili i uputili psihičku podršku, smještaj dok se ne snadjemo, posao.
Nisam imala snage da čitam, sve su mi prenosili. Nisam bila mirna dok ga nisu prevezli, tri nedjelje poslije smrti. Plan mi je da kad prođe od suprugove smrti 40 dana idemo nazad za Švedsku. Za početak da završavamo obaveze oko supruga papirološki i da vidimo šta i kako dalje. Djeca imaju zakazane kontrole kod doktora i kod zubara u novembru.
Radmila me je kontaktirala i pomoci ce nam oko papira. Ja bih pri povratku povela sa mnom nekog meni bliskog koga deca poznaju da mi u prvi mah pomognu oko njih. Trebao bi nam stan sa prijavom na adresu i ugovorom kako bih mogla da tražim bostadsbidrag.
Živeli smo u Sedertelju dvije godine i tu bi nam najviše odgovaralo. Kćerkica ide u Bergviks forskola, a za sina tek treba da predam kad se vratim. Stan nam je potreban poslije 20. Oktobra, početka novembra. Prvo bih to da riješim. Hvala još jednom”, napisala je Una krajem septembra, piše Blic.
