Foto: Facebook
Od Harisa se s tugom i poštovanjem opraštaju komšije iz zeničkog naselja Gorica, članovi Sportsko-rekreativnog kluba „Lavovi“ i navijačke grupe Robijaši, čiji je bio pripadnik.
Haris Kovač iz Zenice, rođen 1995. godine, smrtno je stradao u petak, 20. novembra 2026., u nesreći na gradilištu u Švicarskoj. Iza njega su ostali supruga i dvoje djece, a vijest o njegovoj iznenadnoj smrti duboko je pogodila rodni grad i sve sredine u kojima je ostavio neizbrisiv trag.
Od Harisa se s tugom i poštovanjem opraštaju komšije iz zeničkog naselja Gorica, članovi Sportsko-rekreativnog kluba „Lavovi“ i navijačke grupe Robijaši, čiji je bio pripadnik.
Gorica pamti njegovu skromnost i povezanost sa zajednicom
U oproštaju Mjesne zajednice Gorica, Harisa pamte po skromnosti, vedrini i spremnosti da pomogne komšijama.
„Otišao je jedan od nas, a s njim je otišao i dio naše Gorice“, poručili su.
U poruci su istaknuli njegovu povezanost s naseljem i džematom te učešće u aktivnostima koje su koristile lokalnoj zajednici.
Lavovi“ i Robijaši o predanosti i bratstvu
Od dugogodišnjeg člana oprostio se i SRK „Lavovi“. Kako prenosi 072info, iz kluba su naveli da je Haris bio oslonac prijateljima i među prvima kada je trebalo pomoći drugima. Članovi su se prisjetili zajedničkih susreta i aktivnosti, opisujući ga kao predanog prijatelja na kojeg su se mogli osloniti i u zahtjevnim trenucima.
„Tako je radio naš Hare – tiho, predano i do kraja“, naveli su u oproštajnoj poruci.
Posljednji pozdrav uputili su mu i Robijaši, navijači zeničkog Čelika, koji su ga u objavi nazvali svojim bratom s tribine.
Ahmed Isaković: „U džematu je bio moja desna ruka“
Posebno emotivnu oproštajnu poruku uputio je i Ahmed Isaković, prisjetivši se Harisove vjere, uloge u džematu i ezana koji su odzvanjali Goricom.
“Oči plaču, srce tužno je, ali nećemo reći ništa osim onoga čime je Allah dž.š. zadovoljan.”
Teško je pronaći riječi kada ode neko za koga si vjerovao da će još dugo biti tu. Još teže kada ode čovjek koji nije bio samo džematlija, nego prijatelj, oslonac i neko na koga si se uvijek mogao osloniti.
Haris je bio čovjek za primjer. Volio je džamiju, volio džemat i živio svoju vjeru. Bio je dobar sin, suprug i babo, čovjek širokog srca, uvijek spreman pomoći drugome. U džematu je bio moja desna ruka, a takvi ljudi se ne susreću često.
Gorica će pamtiti njegove ezane koji su odzvanjali našim sokacima, njegov dolazak u džamiju i njegovu ljubav prema Allahovoj kući. Ti ezani će ostati u našem sjećanju zauvijek.
Otišao si iznenada, na mjestu na kojem si pošteno zarađivao za svoj hljeb, ne sluteći da će to biti tvoj posljednji radni dan. Ostaje praznina koju neće biti lahko popuniti, ali ostaju i uspomene, tvoja dobrota i trag koji si ostavio među nama.
Brate, molim Allaha dž.š., da te nagradi za svaki učinjeni korak na putu do džamije, svaku sedždu koju si učinio, svaki trud koji si uložio, svaku pruženu ruku…
Molim Allaha da ti podari Svoj oprost i milost, da ti kabur učini džennetskom bašćom, a tvojoj porodici podari sabur, snagu i utjehu. Posebno tvome babi i majci, tvojoj supruzi i tvojoj djeci. Mogu biti ponosni na tebe.
Nismo spremni da se rastajemo od dobrih ljudi, ali vjerujemo da je Allahova odredba najbolja i da je susret na Ahiretu nada koja nas tješi.
Neka ti je vječni rahmet, dragi Harise. Nedostajat ćeš mi.
Hayat.ba