“Te riječi su bile dovoljne da mi oduzmu dah”
Proveo sam šest mjeseci štedeći svoju malu mirovinu kako bih svom unuku kupio nešto lijepo za prvi rođendan. Nije bilo puno, ali sam svaki euro pažljivo stavljao na stranu sretan što ga mogu obradovati.
Već sam znao što ću mu kupiti – malog drvenog konjića za ljuljanje, baš onakvog kakvog sam imao kad sam bio dijete.
Zamišljao sam njegov osmijeh, radost u njegovim očima kada je ugledao dar, njegove male ruke koje drže drvene ručke dok ga nježno gura naprijed. Sanjao sam o tom danu, o obiteljskom okupljanju, o prilici da ga držim u naručju i pjevam mu pjesme koje sam pjevao njegovom ocu, prenosi Stil.
Ali sve je to nestalo u jednom trenutku, kada mi je stigla poruka od snahe.
“Samo da znate da dolaze mlađi ljudi na proslavu, ako dođete bit će vam dosadno.”
Te riječi su bile dovoljne da mi oduzmu dah, da mi ostave težak kamen u grudima koji ni suze ne mogu oprati.
Pokušao sam nazvati sina, pitati što se događa, ali nije se javljao. Ostao sam sam, s tih šest mjeseci odricanja u ruci i prazninom u srcu. Taj dan sam umjesto balona i dječjeg smijeha kupio lijekove za tlak i srce. Bol je bila gora od svega, ali morao sam se smiriti.
Sjedio sam u tišini, gledajući u tu poklon kutiju. Pitao sam se hoće li ikad znati da njegov djed misli na njega, da mu želi dati ljubav, osmijeh i uspomenu. Ili će i on jednog dana zaboraviti da sam ikada postojao?
