Ledene zime daleke 1982. godine Hido Pljakić iz sela Vrapče kod Tutina imao je 16 godina.
Momčić, zdrav i prav, krenuo je jedno jutro u školu. Temperatura dosta ispod nule, snijeg napadao do pojasa, a Hido se probijao kroz smetove žureći ka školi. Nikada nije zakasnio na nastavu. Nikada, do tog jutra.
Probijao sam se kroz snijeg, padao, ustajao… Nisam smio da dozvolim sebi da zakasnim. Išao sam preko jednog brda i ugledao sam krov od male školske zgrade. Pomislio sam da sam uspio, da sam stigao, a onda mi je pao mrak na oči. Osjetio sam da su mi noge vruće i ta toplota kretala se od stopala do koljena, a onda i do struka, stomaka, grudnog koša… Tada sam zaspao u dubokom snijegu – priseća se za Anadoliju Hido Pljakić (56) kojem su zbog promrzlina ljekari amputirali obje noge.
Pljakića su u snijegu pronašli drugi đaci. Spavao je prekriven snježnim nanosima. Ni sam ne zna koliko je dugo vremena tu proveo, ali se dobro sjeća svakog detalja koji je uslijedio nakon toga.
Od tada su počele da mi se otvaraju rane na nogama. Dvije godine nakon tog smrzavanja ljekari su mi amputirali najprije lijevu, a ubrzo i desnu nogu. Između dvije amputacije sam se oženio i dobio kćerku. Bila je 1993. godina kada su mi amputirali i desnu nogu, a mjesec dana kasnije rodila mi se i druga kćerka – priča ovaj hrabri čovek.
Priznaje da ga je tada uhvatila panika jer nije znao kako će prehraniti djecu. Osjetio je da psihički pada pa je riješio da se suoči sa svojim nedostatkom.
Vjerujte mi, nije mi bilo lako. Lagao bih ako kažem da nisam bio uplašen. Razmišljao sam o svemu, gledao sam ljude oko sebe koji su imali obje noge i bili zdravi i pravi, a nisu uspijevali da prehrane porodicu. Kako ću onda ja bez obje noge? Ali, nisam mnogo kukao. Ustvari, nisam imao vremena da kukam i da ležim, morao sam da zapnem, da nekako prehranim kćerke, suprugu i sebe. Bio je kraj juna kada sam supruzi rekao da mi za sutra pripremi pantalone, košulju i sako. Našalio sam se i rekao sam joj da mi spremi i cipele. Od te šale pa naovamo sve se promijenilo. Kao da sam ustao, kao da mi je neko dao ruku da ustanem – opisuje Hido kako je izgledao momenat kada je donio odluku da krene u borbu.
Pljakić je sutradan na rukama otišao u susjedno selo gdje je razgovarao sa ljudima i ponudio im se da im pomaže na njivama. Mnogi mu nisu vjerovali da on to zaista može, ali su mu pružili priliku.
I tako sam tog dana, u svečanim pantalonama, bijeloj košulji i sakou otišao da berem pečurke sa mještanima tog sela. Puzao sam, vukao sam se rukama, pridržavao za stabla od drveća. Bio sam izgreban po licu, rukama i vratu, ali sam uspio. Nabrao sam pune dvije kante gljiva koje sam opet svojim rukama donio do gazdine kuće. Tu sam zaradio prvi novac i opet na rukama, ali srećan i ponosan, otišao sam kod supruge Bajramke i rekao joj da ćemo sada lakše da živimo – prisjeća se Pljakić dana kada je zahvaljujući svojim rukama uspio da zaradi novac za svoju porodicu.
I tako je počelo. Hido je svakog dana išao u berbu pečuraka koje je kasnije prodavao i tako zarađivao novac. I nije to jedini posao koji je ovaj uporni čovjek radio kako bi svojoj porodici obezbijedio siguran krov nad glavom.
Cijepao sam drva, sjekao i obarao stabla, gajio paprike, pasulj, paradajz, krompir, brao sam kleku, čajeve… Imali smo dvije krave i nekoliko kokošaka, bar za mlijeko i jaja nisam brinuo – veli Pljakić, koji od kako je ostao bez nogu hoda na rukama.
Dobri ljudi ovom čovjeku i njegovoj porodici su 2005. godine kupili kuću u selu Oraše kod Tutina. Kuća je smještena uz sami magistralni put Novi Pazar – Ribariće i Pljakić je tada bio bliži civilizaciji, ljekaru, pošti, a njegovim kćerkama škola je bila na kilometar od novog doma.
Vjerujte da sam brinuo da se i njima, daleko bilo, ne desi ono što i meni. Mnogi ljudi iz dijaspore su mi se javili zahvaljujući humanitarcima Hidu Muratoviću i novinaru Miru Nićiforoviću koji je sada u penziji. Oni su pokrenuli akciju i kupili su mi tu kuću do puta. Tu mi je bilo lakše nego u selu Vrapče koje je mnogo udaljeno od grada. Iza te kuće sam napravio dva-tri plastenika i tu sam počeo da se bavim poljoprivredom. Sve sa ove dvije ruke, na rukama sam hodao, rukama sam kopao, zalivao, na rukama nosio… Znao sam da natovarim vreće ili balone sa vodom i da ih puzeći kilometrima vučem do kuće – kaže Pljakić, koji od prije nekoliko mjeseci, opet zahvaljujući Nićiforoviću, Muratoviću i dijaspori, živi u novom stanu u Novom Pazaru koji još nije isplatio do kraja.
Hido Pljakić i supruga Bajramka, koja je takođe bolesna i nepokretna, imaju pet unuka. Vjeruju da će se udati i njihova mlađa kćerka i da će i ona dobiti potomstvo.
Kćerka Amela je udata i ima pet kćerki, a vjerujem i da će se udati i Minela. Kćerke, unuke i supruga su mi velika snaga u životu. Uzdao sam se u Alaha kada mi je najteže bilo. Bog i kćerke su me pokretale, oni su mi bili inspiracija i moj motiv. Vjerujte da je tako. Nikada nisam pomišljao na predaju. Jeste mi bilo teško da porodici obezbijedim koru hljeba, ali gladni nismo ostali. Noge nemam, ali mi je Alah dao jake ruke koje su mi zamijenile sve nedostatke – zaključuje Pljakić.
(Izvor: Hayat.ba)
