Foto: MILAN PILIPOVIĆ / RAS SRBIJA
Jovana Vranješ danas ima 13 godina ali je preživjela više tragedija nego neki za cijeli život. Ostala je bez brata, bake, strica i na kraju bez oca i majke, sama na setu, sve dok je nije usvojio bračni par Marić.
Jovani je teško da priča o prošlosti. Samo kaže da su tragedije i smrt, u njenoj porodici često kucali na vrata, sve dok nisu odnjele njene najmilije, i to redom, baš sve.
Prvo je umro Jovanin trgodišnji brat, potom baka Dosta pa stric Đurađ, kojeg je takođe mnogo voljela. Njena majka Nada umrla je 2014. u 43. godini a onda je u martu 2020. u 54. godini otišao i Jovanin otac Milorad, Slobodanov drug i prijatelj. Poslije očeve smrti Jovana, rođena 27. avgusta 2010. godine, podsjećaju njeni posvojitelji, kratkotrajno utočište pronašla je u Kosijerovu, u najbližem komšiluku. Centar za socijalni rad iz Laktaša tražio je mogućnost njenog privremenog zbrinjavanja u domu za djecu bez roditelja. U tome su ih preduhitrili Marići.
– Moja supruga i ja, sa kojom nemam djece, dogovorili smo se da pomognemo Jovani jer smo se, poslije svih tih tragedija, osjećali skrhano, slomljeno… Jovanu smo zavoljeli još dok su njeni roditelji bili živi. Milorad, moj drug , djevojčicu je često dovodio kod nas, da je pričuvamo, dok je on radio na dnevnicu u selu – veoma emotivno, ispričao je Slobodan u razgovoru za Srpskainfo 2021. godine.
Zbog svega što je Jovanu zadesilo, kaže Slobodanova supruga Brankica, odlučili su da je posvoje, da se bore za nju, bez obzira na zakonske komplikacije.
– Plakali smo, misleći na nju prvih dana, sve dok nije došla kod nas. Socijalna služba nam je predlagala hraniteljstvo uz naknadu ali mi smo to odbili. Nismo htjeli nikakvu naknadu nego da Jovani samostalno pomognemo, da ona, poslije velikih porodičnih tragedija i trauma, sa nama uplovi u bolje, u sretnije djetinjstvo.
Njen suprug na to dodaje:
Tokom višemjesečnih procedura, stekli smo status djelimičnog usvojitelja, jer potpuno nije zakonski moguće zbog njenih godina, zbog životne dobi, ali je u svakom smislu smatramo svojom kćerkom a ona nas svojim roditeljima. Od januara ove godine Jovana je, u pravnom smislu, naša a mi smo mala i veoma sretna porodica.
– Na ovu krhku djevojčicu, posebno majčinom a potom očevom smrću, srušio se sav njen, djetinji svijet. Vidjevši to, Brankica i ja bili smo skrhani bolom, dramom Jovanine porodice, i zato smo htjeli da joj svim srcem pomognemo, da je prihvatimo u svoju kuću, ohrabrimo, školujemo, usmjerimo da pronađe svoj životni put i svoju sretnu zvjezdu – ispričao je za Srpskainfo Slobodan, penzionisani policajac velikog srca.
Kaže da žive skromno, da njegova supruga Brankica radi u drvnoj industriji u Srpcu ali da imaju dovoljno za sebe i za Jovanu. Njenim dolaskom, napominju, sve se promjenilo, postalo bolje i smislenije. Opremili su i sobu za nju, sa mnogo igračaka. Tu provodi mnogo vremena, uči, priprema se za školu. Na zidu su i fotografije sa roditeljima i posvojiteljima, a pored radnog stola, uvijek pri ruci i na pogledu je veliki plišani medo kojeg je kupio njen otac Milorad.
– Ona je vesela, trčkara uvijek negdje i svima se javlja. Kada je vidimo nasmejanu, i mi se osjećamo dobro. Tada nam je najljepše jer postajemo svjesni da činimo dobro djelo – kažu Brankica i Slobodan dok ih Jovana, priljubljena uz oboje, pažljivo sluša i odobrava.
Kada sam živjela kod komšinice, otvara Jovana vrata svog tužnog djetinjstva i retkih, lepih trenutaka, Marići su došli po nju.
– Bila sam veoma sretna zbog toga. Sjećam se da sam ih nestrpljivo čekala. Željela sam da idem sa njima i da kod njih živim. Oni su moji drugi roditelji koje mnogo volim. I taj dolazak u Bardaču, za mene je bio lijep, prvi put dobila sam svoju sobu, nekako mi je sve krenulo iz početka, kao da djetinjstvo počinjem iznova, eto, tako se osjećam – iskreno, djetinje toplo a istovremeno mudro i pametno, kako da je mnogo starija, zaključuje Jovan Vranješ, okružena pažnjom, ljubavlju i toplinom.
Brankicu oslovaljava mamom a Slobodana tatom.
– Najsretnija sam kada ih poslije ustajanja ujutro, vidim… To mi je dovoljno za početak dana. Oni su veoma dobri, stalno su sa mnom, lijepo se ponašaju prema meni. Volim sve raditi, pomažem hraniti stoku. Sakupljala sam lješnik i orase, a tata i ja jabuke i grožđe -povjerila se tada mala Jovana, djevojčica tužne životne sudbine koja je poslije prvih deset godina života obelježenih tragedijama najmilijih, zakoračila i bolji i ljepši svijet.
