Biti human može svako, a svoju humanost Dževad Ponjević, novinar, dokazao je donirajući svoj bubreg bolesnom rođaku.
Naše malo, nekome će značiti puno, a možda i spasi nečiji život, misao je kojom se Dževad vodio na svome putu da postane donor organa. Ta iskustva pretočio je u novinski članak za koji je dobio prestižnu novinarsku nagradu „Emin Huskić“.
Na nagovor kolega napisao sam autobiografsku priču. Iako u fazi oporavka, smogao sam snage da prikažem jednogodišnju borbu sa vremenom koje je curilo, sa zdravstvenim sistemom u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj.
Svaka napisana riječ natopljena je suzama radosnicama jer je naša minhenska priča sretno završila. Želio sam upoznati javnost u BiH sa kojim se sve problemima suočavaju pacijenti koji idu na dijalizu i njihove porodice, pružiti im nadu da će se jednog dana njihova imena naći u pozitivnoj priči. Ova novinska priča je objavljena u Unsko-sanskim novinama Krajina, a drago mi je da su moje kolege prepoznale trud i rad i priču ocijenile najboljom – sa oduševljenjem govori Ponjević.
Svoju priču Dževad počinje odlaskom na pretrage u Njemačku, u bolnicu u Minhenu, gdje nakon pređenih gotovo 10.000 kilometara, odrađenih pretraga, iskušenja sa koronom i odgađanja operativnog zahvata, konačno obavlja operaciju koja biva uspješna i svome rođaku i prijatelju Ademu Aleševiću poklanja ono najvrijednije – dio svoga tijela kao znak vječne ljubavi koja će nakon ovoga sijati još jače.
Ovo nije prvobitno neki čin humanosti, žrtve, dokazivanja ljubavi… ili možda jeste zbog toga što u današnjem vremenu živimo kada toga nedostaje. Nisam ništa izgubio, nego sam dobio još više ljubavi, snage i vjere u životu. Drago mi je da je naša priča probudila kod ljudi uspavanu humanost jer biti human može biti svako i to svaki dan jer pomažući drugima na bilo koji način sebe činimo sretnim i ispunjenim, i na taj način vraćamo ljudima osmijeh na lice i nadu u dobrotu i dobre ljude. Donijeti odluku da rođaku Ademu dam bubreg nije bilo teško – uz osmjeh na licu kaže Ponjević, prenosi Bosnainfo.
Djeca su brata i sestre koji su se najviše voljeli i posjećivali, tako da su tu svoju ljubav i dobrotu prenijeli i na Dževada i Adema. Često su se družili od ranog djetinjstva, ali i kroz mladost. Alešević je od 2017. godine u Njemačkoj sa porodicom, a Ponjević je ostao u Bosni i Hercegovini. U stalnom su kontaktu bez obzira na daljinu koja ih je još više povezala.
