Božja sila koja je vratila Krista iz mrtvih dostupna nam je, da bi vratila moralno i duhovno mrtve u život tako, da se možemo mijenjati i rasti
Katolici širom svijeta danas slave, uz Božić, jedan od najvećih praznika, Uskrs. Ovaj praznik se obilježava u znak sjećanja na uskrsnuće Isusa Krista, nakon što je umro razapet na krstu. Uskrs dolazi 40 dana nakon praznika Pepelnice, a taj period od 40 dana između ova dva praznika naziva se Korizma.
Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno – samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.
Kroz istoriju postojale su brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest) prepirka kad je Polikarp Smirnski slijedivši Ivanovu tradiciju da je Isus razapet u petak, raspravljao s papom Anicetom. Termin se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uskrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja sedmice. Ni jedan ni drugi nisu se uspjeli složiti te je pitanje ostalo neriješeno. No, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor izopćio je biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog privrženosti slavljenju na 14. Nisan. Izopćenje je poslije opozvano te su se obje strane pomirile zbog intervencije biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog prethodnika. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.
Na Prvom nicejskom saboru 325. odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi, ali vjerojatno je da nikakva metoda određivanja nije donesena (nisu sačuvani nikakvi pismeni spisi o koncilu). Problem se premjestio u Aleksandriju – ondje su slavili Uskrs na prvu nedjelju poslije najranijeg četrnaestog dana mjeseca koji bi bio 21. marta ili poslije tog datuma. Od srednjeg vijeka to je pravilo pojednostavljeno: Uskrs se slavi na nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ekvinocija. No, to baš i nije dosljedno slijedilo crkvena pravila:
Uskrs pada na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca 21. marta (dan proljetnog ekvinocija) ili poslije tog datuma (riječ je o proljetnom ekvinociju koji se dobiva putem tabličnog računanja, a ne putem astronomskih mjerenja).
Taj puni mjesec četrnaesti je dan tablične lunacije (novi mjesec).
Rimska Crkva koristila je vlastite metode datiranja Uskrsa sve do 6. stoljeća kad je preuzela aleksandrijsku metodu. Zbog razlike u upotrebi gregorijanskog i julijanskog kalendara, zapadne i istočne Crkve imaju različite datume Uskrsa.
Godine 1997. u Siriji je na Svjetskom crkvenom kongresu donesena nova metoda koja bi trebala zamijeniti dosadašnju i ukloniti nesklad između datiranja zapadnog i istočnog kršćanstva. Početak reforme predložen je 2001. godine, ali još nije usvojen.
Uskrsna svijeća tradicionalno je bijele ili žute boje, s grčkim slovima alfa i omega koja označuju da je Isus početak i kraj te s krstom na kojem je označeno pet Isusovih rana
U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Velika sedmica koji uključuje Vazmeno trodnevlje – Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. Tradicionalna priprema započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekad je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.
Uskrs je važan iz mnogo razloga: Isus je održao obećanje da će ustati od mrtvih, kako bismo mogli vjerovati da će ispuniti i ostala obećanja, Uskrsnuće daje sigurnost, da će vladar Božjeg vječnog kraljevstva biti živi Krist, Kristovo uskrsnuće daje nam nadu, da ćemo i mi uskrsnuti, Božja sila koja je vratila Krista iz mrtvih dostupna nam je, da bi vratila moralno i duhovno mrtve u život tako, da se možemo mijenjati i rasti, Uskrsnuće daje značenje svjedočanstvu koje Crkva ima pred svijetom. Ne govori se samo o lekcijama iz života dobroga učitelja, već Crkva objavljuje i stvarnost uskrsnuća Isusa Krista.
(Izvor: Oslobođenje.ba)
