Prof. dr Bojanina najcenjeniji dječji psihijatar, vrlo često govori o tome na koji način škola kakvu poznajemo utiče na djecu, a u svojoj knjizi “Škola kao bolest” tu temu je vrlo detaljno obradio.
U emisiji Agape govorio je i o dječjoj potrebi za igrom i tome da je sasvim prirodno što oni nisu u stanju da zadovoljstvo igre odgode zarad nekog budućeg dobra koje im se obećava ukoliko budu vrijedni i marljivi đaci.
Na pitanje voditelja Aleksandra Gajšeka kako to postići, kako navesti dijete da odgodi zadovoljstvo igre i gledanja televizije i sjedne da uči, a da to nije tjeranje i prisila, prof. Bojanin daje odgovor koji, sigurni smo mnogi roditelji neće voljeti da čuju:
“Vi to već kad pitate, znači da vam je to djete dosadno. Niste se nikad zaigrali tako da tu igru pretvorite u nekakvu mudrost. Jer mudrost je kad dijete nauči da je jedan štapić veći, a drugi manji. Kad stavite dva jednaka štapića jedan pored drugog, pa jedan pomjerite malo ljevo ili desno i pitate dijete koji je štapić duži. To su igre koje dijete igra s drugom djecom. I ako mu mi tako postavljamo zadatke i probleme, nikad neće bježati od knjige. Čim beži od knjige mi smo sve izgrešili.
Drugačiji su bukvari danas nego što su bili u naše vrijeme i to je jako fino. Ali mi ne sledimo to. Ne sledimo ono što možemo iz svega toga izvući da bi djeca lakše učila. Matematika u drugom, trećem razredu treba djeci da bude igra, kao mački s repom. A mi smo, umjesto da uči do sabira i oduzima do 20, odmah požurili da nauči do 100, do 200. Nije problem da on nauči da sabira do 200, nego je problem kako da se probije ta desetica i da dijete to stvarno i razumije.
Ja ne vidim danas da jedan učitelj koji radi s djecom poznaje i Komenski metod i Montesori metod i sve ostale pa da ih onda primenjuje u zavisnosti od dijeteta. Kao što ja kao ljekar poznajem više vrsta ljekova za depresiju i ne odgovara svaki lijek svakom pacijentu. Umjesto toga, svi rade frontalno, na isti način sa svom djecom, kao da su ta djeca sva jednaka.
Znate, život je ozbiljna stvar. I mi ne možemo život i biologiju administrativno uređivati. Ni državnu, ni porodičnu, ni ličnu. Ali to, kad će koje dijete uspeti nešto da nauči, moraš pustiti djecu, pa ići za konfiguracijom te djece sa svojim zahtevima.” – odgovor je doktora Bojanina.
